Da li je bolje da nas žulja?
Iako još nisam dosegla one godine u kojima će mi biti važnije da mi kažu da dobro izgledam nego da sam pametna, priznajem da me sve te podele po generacijama, poneko krckanje kolena, peti sprat bez lifta i rečenice poput: „Ti to ne znaš, ti si milenijalac“, ponekad nateraju da zastanem.
Hvala farmaceutima, hvala hirurzima, hvala teretani. Ali mene je, više od svega, prodrmala Celine Dion.
U jednom intervjuu, sa osmehom priča da cipele bira isključivo po lepoti, a ne po udobnosti, pa čak ni po veličini. U njenom garderoberu nalaze se modeli od broja 36 do 41. Neke žuljaju, neke spadaju, neke nikada neće biti „praktične“. I sve ih obožava.
Pitala sam se da li je fascinantnija njena opsesija cipelama ili odluka da ne odustane od sebe.
Da li ostati mlad znači imati hrabrosti da nas život ponekad „žulja“?
Da li mladost produžavamo tako što i dalje eksperimentišemo, zaljubljujemo se, rizikujemo, oblačimo ono što nam se dopada, a ne ono što nam „priliči godinama“?
Zvuči nepraktično. Ali da li je život zaista stvoren da bude samo udoban?
Da li, birajući uvek ono najudobnije, polako pristajemo i na druge kompromise? Posle ravnih cipela dođu niže štikle, široka odeća, „sport Billy“ tašna – osim ako je zaista deo našeg stila – seda kosa jer „farba nije zdrava“, pa sve manje sitnih radosti uz objašnjenje da „nije neophodno“ ili „ko će mene da gleda“.
Kažu da su tridesete nove dvadesete. Četrdesete nove tridesete. Šezdesete nove četrdesete.
Možda jesu. Ali samo ako ih zaista tako živimo.
Kao i Celine, biram život koji inspiriše, čak i kada pomalo žulja. Jer možda je bolje hodati u omiljenim tesnim cipelama nego živeti u udobnom životu koji više ne prepoznaješ.
Možda nas baš ta cipela koju nismo odbacile jer žulja podseća da nam je i dalje stalo. Da želimo poglede, osmehe, ljubav. Da želimo život.
Gledam u Celine Dion i shvatam da nije stvar ni u novcu, ni u hirurgiji, ni u kilaži, ni u boji kose. Stvar je u strasti. U želji. U odluci da svoj život ne prepustiš godinama.
P.S. Danas sam obula cipele sa najvišom štiklom. Urnisale su me. Ali sam se osećala sjajno.
Iako još nisam dosegla one godine u kojima će mi biti važnije da mi kažu da dobro izgledam nego da sam pametna, priznajem da me sve te podele po generacijama, poneko krckanje kolena, peti sprat bez lifta i rečenice poput: „Ti to ne znaš, ti si milenijalac“, ponekad nateraju da zastanem.
Hvala farmaceutima, hvala hirurzima, hvala teretani. Ali mene je, više od svega, prodrmala Celine Dion.
U jednom intervjuu, sa osmehom priča da cipele bira isključivo po lepoti, a ne po udobnosti, pa čak ni po veličini. U njenom garderoberu nalaze se modeli od broja 36 do 41. Neke žuljaju, neke spadaju, neke nikada neće biti „praktične“. I sve ih obožava.
Pitala sam se da li je fascinantnija njena opsesija cipelama ili odluka da ne odustane od sebe.
Da li ostati mlad znači imati hrabrosti da nas život ponekad „žulja“?
Da li mladost produžavamo tako što i dalje eksperimentišemo, zaljubljujemo se, rizikujemo, oblačimo ono što nam se dopada, a ne ono što nam „priliči godinama“?
Zvuči nepraktično. Ali da li je život zaista stvoren da bude samo udoban?
Da li, birajući uvek ono najudobnije, polako pristajemo i na druge kompromise? Posle ravnih cipela dođu niže štikle, široka odeća, „sport Billy“ tašna – osim ako je zaista deo našeg stila – seda kosa jer „farba nije zdrava“, pa sve manje sitnih radosti uz objašnjenje da „nije neophodno“ ili „ko će mene da gleda“.
Kažu da su tridesete nove dvadesete. Četrdesete nove tridesete. Šezdesete nove četrdesete.
Možda jesu. Ali samo ako ih zaista tako živimo.
Kao i Celine, biram život koji inspiriše, čak i kada pomalo žulja. Jer možda je bolje hodati u omiljenim tesnim cipelama nego živeti u udobnom životu koji više ne prepoznaješ.
Možda nas baš ta cipela koju nismo odbacile jer žulja podseća da nam je i dalje stalo. Da želimo poglede, osmehe, ljubav. Da želimo život.
Gledam u Celine Dion i shvatam da nije stvar ni u novcu, ni u hirurgiji, ni u kilaži, ni u boji kose. Stvar je u strasti. U želji. U odluci da svoj život ne prepustiš godinama.
P.S. Danas sam obula cipele sa najvišom štiklom. Urnisale su me. Ali sam se osećala sjajno.